19.05.2004., srijeda
Cannes 04
Michael Winterbottom hoda laganim koracima po plazama Cannes-a, pokraj ruskih kurvi i arapskih oligarha, njihovih tjelohranitelja i novinara koje Cannes tretira kao nepotrebno parazitno zlo. Michael je jedini reziser, stvaralac zvuka i slike na traci, umjetnik najpopularnije umjetnosti, koji je u nasagledivoj tragedije jedne doline vidio vaznost i pricu. Tragediju koju je, u svojoj istinskoj i ultrarealnoj formi, odsutio i zakovanim kapcima (ne)gledao sin, sjeme, te nesrecne plitke rijeke i njenih krvavih obala. Prica o tome zasto 'Kusta' vise nije Dobrodosao u Sarajevo je prica o gigantu evropskog filma, gosp. Godardu, i njegovoj nijemoj pjesmi,Nasoj Muzici , o jednom krajnje provincijskom ali jako vaznom gradu koji na svaki nacin lici na Dante-ov Limbo. Mjesto izmedju raja i pakla, dovoljno daleko od oba, mjesto gdje Beckettovi prosjaci Estragon i Vladimir nalaze nista, zas va vremena. Samo sto je Dante svoj put uz strmo brdo do raja napisao; pojedini gradjani zemaljskog Predvorja Pakla ocigledno klizu dole, duboko niz razne krugove, poslije famoznog vodopada, tamo istocno gdje plameni vjecno gore.
|
- 00:22 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Od Porna do Predsjednika
Oduvijek sam citao ono sto ne treba, kada ne treba. Gajim taj talenat od sedme godine, kad me je otac uhvatio kako listam Jugoslovensku ‘Erotiku’ ispod jorgana. Usput, taj je casopis bio prava seksualna svastara. U njemu se, pored ciste golotinje, moglo procitati kako je Oscar Wilde spavao sa cak 12000 muskaraca (da, dvanaest hiljada). Zastrasujuce, stim da je zivio svega 46 godina! Ubrzajmo naprijed nekoliko godina do Novembra 2003, kada, umjesto da ucim makroekonomiju i osnovna pravila logike, u ruke mi pade knjiga pod naslovom ‘Socratic Puzzles’. Ludnica, kontam, evo meni dangube. Na moje prosto iznenadjenje, sto bi reko Djuro, nisam nasao puzlu sa Sokratom i tri zamrsena puta, samo jedan koji vodi ka nekoj jebozovnoj ilustraciji Helene. Ne, radilo se samo o zbiru nepodnosljivo Desnicarskih eseja filozofa Roberta Nozicka. Listajuci brzinski naslove, jedna rijec mi zapnu za oko: ekstremizam.
U ovom kratkom tekstu, Nozick izlaze razne karakteristike koje po njemu cine ekstremizam, kao sto su vjera da postoji neprijatelj koji se mora pobijediti po svaku cijenu, neprijatelj koji je ideoloski polarno obratan i koji je uvijek jedna epitomija zla.
Sto sam vise citao, to se jace palila lampica u glavi. Da, pa ovo je upravo etos najdrazeg nam svima Teksanca. Odlicno, pomislih. George Bush je, po ovome, jedan tipicni ekstremista. Dosla cica na kolica, a ja odmah pocinjem da razmisljam o pisanju ozbiljnog clanka za ozbiljne novine. Planirao sam natovariti mnogo toga, sve od Kyotoa do Guantanama, od ‘sina Zvjezdanih Ratova’ do Irackih ugovora za rekonstrukciju. Imao sam argument. Boze dragi, pa imao sam clanak! Ovo je trebalo biti pocetak necega jako dobrog. Cak sam i razmisljao da bacim ovu ciglu sto teglim za sobom (koja se gasi namjerno kad mi najvise treba) i uzmem sebi mobitel da valja, jer stvarno nikad neznas kad Pecanin ili Avdic mogu da te zovnu…
Nazalost, nisam uspio napisati taj clanak. Zapoceo sam ga, sa citavim entuzijazmom svoje mladosti, i stigao do polovine. A onda me udari jedan talas prljavstine, kao da sam proveo noc sa neopranom, glomaznom kurvom. Ono sto sam radio je bilo, u sustini, struganje prazne bacve kriticizma; sudjelovanje u Olimpijskom disciplini koje je Bush-samarnje postalo. Domen licemjernog, pomalo arogantnog jurnaliste. Najcesca slika na pikadu vecine svijetskih umijetnika i meta mrznje mnogog od nas studenata. Pitaj osobu na ulici, pitaj intelektualca; Bush je ‘trigger-happy’ gorila, neokonzervativni Frankenstajn. Cak i stari Pinter, covjek koji zasluzuje da se izlezava na Karibima i przi u suncu vlastite dramske genijalnosti, cak se i on mogao da nadje u Londonskom Hyde Parku onog hladnog februarskog dana prosle godine. Nije dugo, sigurno ne od dana Celicne Lady, Engleska ovako pjenila na usta sa mrznjom prema jednoj osobi.
Nazalost, negdje izmedju vrisaka ‘Fuck Bush’ tokom Novembarskih demonstracija u Londonu, nit se tiho izgubila. Zaboravila se bol New Yorkske udovice i plac Palestinske sirocadi. Bush je postao obsesija i svijet je odjednom bljesnuo novim prelivom crnog i bijelog. Kao da su, eto, prije Busha, zapadne drzave uvijek djelovale sa punim altruizmom i sa postovanjem prema ugrozenim i siromasnim svijeta. Kao da terorizam nije sadasnja stvarnost, vec smisljotina za varanje mase. I kao da Americki predsjednici nikada prije nisu bili retardirane lutke petrohemijskih giganata. Surova ironija ovakvog razmisljanja jeste paralela sa jednostavnoscu sa kojom, vjerujemo, Bush gleda na svijet. A naravno, ima tu i jedna doza egoisticne injekcije, kada prosjecni covjek krtikuje ‘najmocniju osobu na planeti’. Da su Bush i Republikanci osovina citavog problema, onda bi se mogli nadati nekom hrabrom novom svijetu mozda cak i na kraju ove godine. Istorija nam, medutim, nudi opomenu da su stvari mnogo vise komplicirane
|
- 00:10 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
18.05.2004., utorak
Moderne Tate
Na juznoj obali Temze, gdje Bog lomi tok vode po magicnim proprocijama 'pi', dize se u nebesa sasvim gadan dimnjak. Iz njega ne izlazi dim. Kroz njega se dizu duse mladih studentskih crtaca, duse izgubljene zbog nepaznje, dok su oci produzenim pogledima gutali citav (ne)kanon moderne umjetnosti, i prejeli svoj ego. Radi se o bivsoj elektrani, sadasnjoj galeriji Tate Modern. Moderne tate, itekako! Nase tate, nasi ocevi cije zivote se lomimo da ne imitiramo, ciji ponos sebicno zahtjevamo a cija razocarenja smo nazor navikli da trpimo jer vjerujemo da je to sustina onog sto nas gura dalje. Tu su i tate nasih vremena, u kojim svjesno ili ne nalazimo otiske vlastitih oceva: Max Ernst Enigmaticni, Pablo Picasso Problematicni, Claude Manet Melanholicni, mozda ponekad Salvador Dali Autopromoter, za mnoge Mark Rothko Nerazumljivi i naravno Auguste Rodin Nekompletni. U galeriji ove godine gledamo stvari o kojima smo citali prosle, da bih o njima pricali slijedece. U galeriji tiho zrelimo. A krijemo pricu o tome kako se tajno zahvaljujemo Zeusu da zrelost dolazi tako lako, ne na prvoj liniji nekog ratnog fronta, ne kroz muku i cemer prislinog rada, niti kroz bolest i smrt nekoga bliznjeg, nego bas tu uz platna kolektivnih a ocigledno tudjih oceva.
O vezi te galerije moderne umjetnosti i mog oca svjedoci kisoviti Oktobarski dan prosle godine. Prvi dan studiranja, kao metropolska djevica htjedoh progutati citav London, njegovu istoriju, heroje, mafijase, trgove, muzeje, price i palace. Zelio sam citav zivot, odjednom. Odmah sam poletio u Tate Modern, da nebi slucajno propustio nesto sto nigdje nece pobjeci. Zove me moj Stvaralac i pita gdje sam. U galeriji, stari. 'A koji ces kurac tu, jesi li se upisao na fakultet?!' Upisao sam se, mojne brinut o tome, a upravo stvaram anekdotu, da mogu raji pricati gdje sam bio prvog dana. 'Nije ti bas jaka anekdota, sine'. Znam tata, u tome je fol, pustam druge da tumace bitne i neopisive stvari u ovome nasem razgovoru, da nebi ja citav posao za njih obavljao. 'Tako znaci, a hoces li ovaj razgovor spletiti sa prvim paragrafom, i citavoj prici o ocevima?' Sta ja znam stari, nebih volio da pretjerujem u nekim postmodernistickim, auto-ironicnim i samosvjesnim poduhvatima. 'Aha, nemoj sine, nebih ni ja'.
Na trecem spratu galerije se nalazi jedinstveno zamracena soba sa velikim slikama Marka Rothka. Njegove slike su bukvalno nesavrseni blokovi jedne boje na pozadini druge. Na drvenim glatkim klupama u sredini sobe, ljepuskaste mlade Francuskinje satima tumace ono sto bjezi ljudskom opisu. Dok oni tumace slike, mladici tumace njihove rasne obline. Jedna od slika prikazuje dvije debele skoro-simetricne vertikalne mrlje na bloku boje. Seksualna tenzija. Dvije osobe, bolje receno dva tijela, zapaljeni u pozudi koja je tragicno neostvarljiva. Moj prijatelj, genije iz predgradja, ne vidi tenziju, dva tijela niti vatru. Ja sada vidim samo Francuskinju. On vidi samo mrlje. Ja nemam rijecni alat da obrazlozim ono sto vidim, kao sto nemam snage da objasnim ocu koji kurac sjedim u galeriji. Francuskinja nosi lagani osmijeh jer zna da, ako cemo istinito, ja jos uvijek nista ne razumijem.
Lagao bih kad bi rekao da sam shvatio zimsku instalaciju u istoj galeriji. Ogromna prostorija sa plafonom od ogledala, na kraju koje stoji naranzdasto osvjetljeni polukrug. Sa ogledalom , polukrug postaje krug, odnosno sunce, u zagrijanoj prostoriji. Sasvim genijalno. Posmatrajuci ljude koji su legli ispod sunce da ih grije, i koji sebe sebicno gledaju u gigantskom ogledalu, odjednom stane pokraj mene covjek koji nosi ime Brian Sewell. Pravilni izgovor 'Sjul', ali mnogo je bolje reci 'Sevel'. To kazem jer je Baha godinama zvao poznatog igraca Liverpool-a 'Kevel', bukvalnost koja zvuci kao jelo sto bi se trebalo u loncu praviti u nekom selu nedaleko od Olova. Sevel je najpoznatiji kriticar umjetnosti u Britaniji, sa razvijenom personom snoba koji mrzi sve moderno a klece pred Rembrandtom i Rafaelom. Naravno, ugledajuci priliku da generisem anekdotu, ja snjim puknem pricu o instalaciji. I, odan svojoj formi, on izleti sa arogantnom i jedinstveno glupom izjavom kako je 'Plafon Sistinove Crkve znatno ljepsi i vazniji'. Ma nemoj, jarane. Za takve se provale zivi. Poslije duze price, ode Sevel, govoreci kako se mora naci s nekim. Naravno, dvadeset minuta kasnije ugledam ga samog.
Sada bi neki dobar pisac sastavio sve te anekdote, i rekao nesto sto, jeli, izaziva pozor. Lazem, dobar pisac nikad nebi upotrebio lose anekdote. I vratio bih se psudopjesnicom stilu prvog paragrafa, odnosno nebih ga nikada koristio. Ipak, mozda je veza svih ovih ocigledno nepovezanih incidenata upravo covjek i njegov presudni razum. Galerija, mozda, kao metafora onih koji nece da cuju, onih koji se malo previse trude, onima totalno izgubljenim i onima, kao moja draga Parizanka, sto nijemo sve shvataju. Galerija kao nevidljivi, neizmjerljivi presjek djeteta i covjeka. Mjesto interakcije onoga sto suti i stoji, jer ne moze nista reci, i mase koja prolazi i suti, jer govoriti ne umije. Slike kojim fali treca dimenzija, figure kojim fali dah zivota; mi i nasi ocevi, koje dopunjavamo do onog casa kada shvatimo vlastitu nepotpunost, golu i bolno ociglednu generaciji koju iza sebe ostavljamo.
|
- 23:07 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
Ecowarrior
Na cetvrtom spratu studentskih domova zivi slika I prilika Miljenog nam Jergovica. Brada kao trava I mahovina na stjeni, raste bez postovanja prema prirodnim zakonima, kosa u stalnom bjegu od nepozeljnog tjemena. Bez te folicne kamuflaze lica, student u pitanju izgleda kao pojava sa drugog svijeta, kao mladi Hitchcock, zrtva vlastite fizionomije. Seta gradom, dolazi na pokoji cas metafizike, bavi se maloprodajom odredjenog bilja, sve u neznanju da je iza njegovih ledja svijetu poznat kao Ecowarrior Marc. Kao endem estetike, I samo zbog toga, Marc spada u vrstu osobe o kojem je vrijedno pisati. Kao endem literature, I zbog hiljadu drugih razloga, Miljenko Jergovic spada u vrstu osobe sa kojom Marc voli popricati. Sreli su se na Visu. Odnosno na Korculi. Znam, sreli su se definitivno na Mljetu. Prije tri godine. Ili mozda pretprosle zime. Ne, ne, sto posto proslog ljeta. Ovo je (manje-vise) precizni tranzkript njhovog razgovora, koji se nazalost desio na engleskom jeziku:
Ecowarrior Marc: Ekskjuzmi, du ju nou hou to get tu dat smol ajland in d midl of d lejk?
Miljenko Jergovic: Aj dont spik inglish.
EM: Vel, ju obviusli du, sins ju dzast spouk for vrds of it!
MJ: Ofkors aj dont, nou liv mi aloun.
EM: Hang on a minit, I recognajz ju, ju ar dat fejmos kroejsen rajter!
MJ: Vot? No ajm not, aj em a fiserman, aj cach fis hijar end den aj trou dem bak. Si?
EM: Vaj are ju frouing d fis bak? Iz dis sam post-modern simbolizam of d fjutiliti of our lajvs?
MJ: No ju idiot, aj do it so aj ken kach dem agen!
EM: Bat dont ju it d fis?
MJ: Hahaha, dont bi sili. Iting fis! Ju britis pipl ar rili stjupid.
Marc jeste dosta glup decko, ali ne toliko da ne prokuzi Miljenka I njegove okrutne lazi. Poslije dosta ispitivanja, Miljenko konanco prizna da je pisac, nadajuci da ce ga hodace ogledalo konacno popustiti.
EM: So ju ar d kroat rajter.
MJ: Bosnian! Aj em bosnian, aj liv in Croejsha.
EM: Vots d big difrence?
MJ: Croejsans fis on bouts vid nets. Bosnians fis on land, wid lajns end bred.
EM: Fasinejting! So daz dis min Croejsans ar more advenchurus?
MJ: Ofkors not. Dej ar dzast les lejzi.
EM: OK. So vot du ju rajt abaut?
MJ: Lots of tings. Sarajevo-
EM: Rili? Sarajevo? Vots so spesal abaut Sarajevo?
MJ: Nating. End evriting. Tings hapn dere, dej hapn ol d tajm, end dej ar hard tu eksplejn.
EM: Lajk d vor, ju min?
MJ: Mejbi. Bat Sarajevo iz a lot mor den d vor. D lajfstajl, metods of komjunikesn bitvin pipl, strejdz soshal convenchons, its iluzon ez a big end important plejs, rock end rol…
EM: Aj hrd it voz a drti toun ful of dal komjunist bildings end overflouing kontejners.
MJ: Jes, bat… ju enlish dont anderstend eniting abaut lajf. Go evej, end kat jor faking her!
EcoWarrior Marc se lagano udaljio I ostavio Miljenka da peca. Riba! Da riba, mislim. Tisinu dodira sunca I horizonta rusilo je samo more, svojim konstantim I laganim samarima kamencica, a iza ribara sunjao se famozni mongus, nebi li kako osigurao svoje pocasno mjesto u jos jednom remek-djelu slavnih Sarajevskih pisaca.
|
- 22:50 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|